RAZNOVRSNA UPOTREBA ALOE

Biljno meso aloe, tj. gel može da se uzima oralno ili spoljašnjom upotrebom. Najkorisnije služi za prvu pomoć kod ozleda, opekotina od zračenja, opekotina od sunčanja i pomaže za negu manjih rana. Delotvoran je pri zaustavljanju krvarenja, kao i za dezinfekciju.

Spoljašnja upotreba:

Sveža kaša dobijena od listova Aloe vere idealna je za spoljašnju upotrebu, ali nažalost, sveža biljka nije uvek na raspolaganju. Srećom, danas na tržištu možemo da nađemo izvanredno dobre proizvode od kojih neki sadrže i 98% čistog biljnog mesa Aloe vere. Dezinfikuje i leči rane. Mesnato tkivo Aloe vere primenjuju u subkutnim inekcijama u biostimulativnoj varijanti.

Oralna upotreba:

Aloe vera u tečnom stanju, kao dodatak prehrani u obliku napitka, odlično reguliše rad creva i sadrži mnoštvo vitamina i minerala. Poznato je da Aloe vera pomaže varenje. Aktiviše krvotok i limfne žlezde, funkciju bubrega, jetre i žuči, ublažava bolove od artritisa i reume.

Opekotine:

Moglo bi se reći da su najatraktivniji rezultati postignuti na području lečenja opekotina. To dokazuju dostignuća doktora Martina C. Robsona i doktora Džona P. Hegersa, saradnika centra za opekotine u Čikagu: „nezavisno od toga da li su ozlede prouzrokovane vatrom, smrzavanjem, vrućom vodom, električnom strujom ili zračenjem, aloa ublažava bolove, sprečava infekciju i razvijanje raznih drugih komplikacija.“ Ustvari, aloe ima osobine koje regenerišu tkivo ozleđeno od zračenja i zato su je u SAD i u Rusiji proglasili čudotvornom.

Oboljenja jetre:

Stabilizovan Aloe vera gel u obliku pića deluje lekovito na oboljenja jetre. Podstiče funkciju jetre, a pri lečenju prekomernog konzumiranja alkohola mogu se postići izvrsni rezultati. Preporučuje se i protiv sužavanja jetre.

Želudac i creva:

Meso biljke Aloe vere sprečava razvoj čireva na želucu, olakšava varenje i funkcionisanje creva.

Upala zglobova, reuma, bolovi u leđima:

Kupanje sa upotrebom Aloe vere ublažava bolove od upale zglobova i reumatske tegobe. Neki terapeuti preporučuju blagu masažu bolnih delova gelom Aloe vere ili kremom od Aloe vere.

Dermatologija:

Aloe vera se u dermatologiji koristi u širokom spektru. Poznata je po tome što uklanja lojne žlezde, herpes, osipe, lišaje, ekcem, gljivične infekcije, i mehuriće na koži od groznice.

NEKE LEKOVITE VRSTE BILJKE ALOE VERE

Aloe succotrina

U starom veku ova vrsta Aloe vere rasla je na ostrvu Sukotri i u to doba je bila veoma poznata. Arapski trgovci su prodavali prah od ove biljke od Sredozemnog mora prema Istoku sve do Kine. Njena terapijska svojstva i izvanredne vrednosti veoma su cenjene već stotinama godina.

Aloe Vera (Linne) barbadensis (Miller) ili vulgaris

Englezi su u XVII veku naturalizovali alou na zapadnoindijskom ostrvu Barbadosu. Biljku su sušili i prah su prodavali kao laksativ. Ova prozvodnja je prestala kada su holandski kolonisti na južnom delu Afrike proizveli jeftiniji proizvod od ovoga. Postoje dve vrste Aloe Vere (barbadensis): zelena i plava.

Takozvana zelena vrsta ima svetlozelenkaste žute listove sa čistim mrljama. Biljka posle godinu dana donosi nove plodove, a najlekovitija svojstva dostiže posle četiri do pet godina.

Takozvana zelena vrsta ima tamne, plavkastozelene listove i brže sazreva. Svoju punu zrelost dostiže već nakon treće godine, kada se pojavljuju i prvi novi plodovi, a terapijski je jednako delotvorna kao i zelena vrsta aloe.

Aloe africana (Cap aloe)

Cap aloe i njena rođaka Curaco aloe, koje su uzgajali holandski kolonisti, do sada su bile najviše prodavane vrste biljke aloe. Dolazile su na tržište u obliku praha. Sa tržišta ih je postepeno potisla Aloe vera.

Aloe feroks

Aloe feroks, zajedno sa Aloe saponariom, najomiljenija je vrsta na Bliskom istoku. Japanci, Kinezi i stanovnici Tajvana je upotrebljavaju u velikim količinama. U istoj meri je troše u svežem stanju, kao i termički obrađenu. Piju isceđeni začinjeni sok mesnatog dela biljke, i uveliko je koriste za lekovite svrhe. Danas su Japanci najveći potrošači Aloe feroksa i Aloe vere.

Aloe arborescens

Ova vrsta raste u divljini Rusije u polupustinjskim predelima i tamo se najviše upotrebljava ova vrsta, a i tamošnji naučnici je proučavaju. Njena lekovita svojstva su ispitivali i opisivali oftamolog Vladimir Filatov i biolog Izrael Brekman.

Hemijski Sastav Aloe Vere (četvrti deo)

E.) Sekundarne Aminokiseline

Asparaginska Kiselina – Glutaminska kiselina

Alanin – Argin (ili Arginin) – Cistin

Glicin – Histidin – Hidroxiprolin

Prolin – Serin – Tirozin

G.) Enzimi

Aloini oksidirajući enzimi smanjuju količinu osnovnih elemenata.

Amilaza: katalizuje hidrolizu amidona u dekstrozu i maltozu.

Bradikinaza ili bradikininaza: ublažava bolove, smanjuje upale, podstiče imuni sistem.

Katalaza: sprečava umnožavanje oksidnih kiselina u tkivu.

Celulaza: pomaže varenje celuloze.

Kreatin fosfokinaza: enzim mišića.

Lipaza: pomaže u varenju.

Nukleotidaza: ubrzava hidrolizu nukleotida u nukleozide.

Alkalinska fosfataza: reguliše funkciju jetre.

Proteolitiaza ili proteaza: hidrolizuje belančevine na sastavne delove.

Fosfataza (kiselina): podstiče funkciju prostate.

Aloe vera sadrži i salicilnu kiselinu, krizofansku kiselinu i isparavajuća ulja. Naučnici će verovatno u bliskoj budućnosti otkriti još neke sastojke aloe.

Hemijski Sastav Aloe Vere (treći deo)

C.) Minerali

Aloe sadrži više od 20 mineralnih elemenata, od kojih su svi veoma potrebni za ljudski organizam.

Kalcijum: zajedno sa fosforom pomaže razvoj kostiju.

Fosfor: zajedno sa kalcijumom pomaže razvoj kostiju.

Kalijum (kalijum-sorbat)

Gvožđe: zajedno sa hemoglobinom ima veliku ulogu u vezivanju kiseonika.

Natrijum: potreban je za ujednačen odnos ravnoteže kiselina, kao i za razmenu vode i soli.

Hlor: antiseptičko i dezinfekciono dejstvo.

Mangan: zajedno sa magnezijumom pomaže mišićima, kao i u očuvanju dobrog živčanog sistema.

Magnezijum: (isto kao i mangan).

Bakar: igra ulogu u ravnoteži razmene materija.

Hrom: potpomaže funkcionisanje enzima masnih kiselina.

Cink: tokom lečenja podstiče stvaranje belančevina.

D.) Monosaharidi i polisaharidi

Celuloza-glukoza-manoza-aldonentoza

Uronska kiselina (hekso)-lipoza-alinaza

L-ramnoza

Acemanon

E.) Esencijalne aminokiseline

Aminokiseline su belančevine koje opskrbljuju organizam energijom, deluju kao katalizatori (naročito u slučaju hidrolize), regulišu hemijsku ravnotežu i učestvuju u regeneraciji tkiva.

Ljudski organizam sadrži dvadeset dve vrste aminokiselina, od kojih su osam tzv. „esencijalne“, jer naš organizam nije sposoban da ih proizvede. Aloe vera od osam aminokiselina sadrži sedam. Ostalih četrnaest su tzv. „sekundarne“ aminokiseline, jer ih naš organizam stvara od osam esencijalnih aminokiselina. Sedamnaest vrsta tih kiselina mogu da se nađu u Aloe veri:

Izoleucin – Leucin – Lizin – Metionin – Fenilalanin – Treonin- Valin

Hemijski Sastav Aloe Vere (drugi deo)

B.) Vitamini

Vitamni A (karotin): poboljšava vid, ima pozitivno dejstvo na kožu i štiti ćelije od slobodnih radikala.

Vitamin B1 (tiamin): potreban je za obnovu tkiva i energije.

Vitamin B2 (riboflavin): zajedno sa vitaminima B6 učestvuje u stvaranju krvi.

Vitamin B3 (niacin): nikotinska kiselina, kontroliše razmenu materija.

Vitamin B6 (piridoksin): ima isto dejstvo kao i vitamin B2.

Vitamin B9 (folna kiselina): pomaže regeneraciju eritrocita (regeneracija crvenih krvnih zrnaca).

Vitamin B12 (cianokobalamin): energetski faktor kod funkcije hranjenja organizma, potreban za stvaranje eritrocita.

Vitamin C (askorbinska kiselina): zajedno sa vitaminom E bori se protiv raznih infekcija, potpomaže ozdravljenje i potpomaže očuvanje zdrave kože.

Vitamin E (tokoferol): isto dejstvo kao vitamin C, štiti ćelijsku memebranu.

Kolin (vitamin B kompleksa): pomaže razmenu materija.

Hemijski Sastav Aloe Vere (prvi deo)

Navešćemo vam one sastojke Aloe vere, koji su nađeni u listovima. Neke osnovne sastojke smo svrstali u opštu kategoriju, i uz njih smo naveli i njihova lekovita svojstva. Najviše sastojaka je pronađeno u poslednjih pedeset godina.

A.) Lignini, saponini, antrakinini

Aloin: blag je purgativ i podstiče povraćanje.

Barbaloin (barbaloin glukozid): antibiotik i purgativ.

Izobarbaloin: za ublažavanje bolova i antibiotik.

Antranol i antracen: podstiču dospevanje kiseonika u krv.

Kiselina aloe: antibiotik.

Aloeamodin: baktericid, purgativ.

Cimetna kiselina: čisti rane, ima dezinfekciono i fungicidno dejstvo.

Cimetna kiselina-ester: ublažava bolove i deluje kao anestetik.

Ulje sa hloroformom: sedativ.

Krizofanska kiselina: fungicidno dejstvo (protiv kožnih gljivica).

Aloe ulcine: sprečava sekreciju želuca (histaminskom reakcijom).

Rezistanol

Lignini lako prodiru u kožu, ali njihova lekovita svojstva nisu toliko poznata. Vasicki i Hene izdvojili su saponine koji imaju dobro poznato antiseptičko i sapunasto dejstvo heterozida (glukozoida). Antrakinoni su poznati laksativi i purgativi. U poslednjih desetak godina mnogi naučnici su potvrdili ta svojstva, kao i činjenicu da ove materije nisu otrovne.

Lekovita Svojstva (treći deo)

Aloe vera je puna vitamina, minerala i drugih hranljivih materija, i mnogi su uvereni da je ona izrazito dobar preparat za dopunu ishrane. U svakom slučaju moramo dobro da proučimo sve narodne običaje ili nova otkrića. Da li se može prihvatiti da je dobar glas o aloji, svaka pohvala i tvrdnja o njoj, samo narodna legenda? Ili da li se može prihvatiti da je to samo najobičnija reklamna kampanja, kojoj je cilj da manje – više delotvorne proizvode dobro proda na svetskom tržištu?

Najuverljivija potvrda o unutrašnjim vrednostima aloe je što su je daleke civilizacije već stotinama godina koristile i preuzimale jedna od druge, tako da je ona bila veoma poznata u starom Egiptu, Indiji, pretkolumbovskoj Americi, Madagaskaru, Australiji itd. Jasno je i to, da je za mnoge naučnike pomalo magična popularnost aloinih svojstava odbojna. To su oni koji nastoje da odbiju praksu alternativne medicine i da poriču delotvornost prirodnih lekovitih sredstava, nazivajući ih placebom.

Međutim, mnoge lekare, farmaceute i biologe to nije sprečavalo da izrade ozbiljne studije o aloi i da objave rezultate koji potkrepljuju legendarna lekovita svojstva aloe. Naravno, otkrili su i neka nova svsojstva, kao npr. prehrambenu vrednost.

O kaši, dobijenoj iz listova, dokazalo se da je bogata vitaminima, mineralima i drugim prehrambenim vrednostima. Glavni problem je u tome što aloini dugi, mesnati listovi koji sadrže vredno biljno meso, na vazduhu brzo oksidišu i na taj način raspadanje brzo uništava većinu aktivnih materija aloe. Kao što je već spomenuto, to se ranije sprečavalo konzervisanjem tako što su se listovi sušili i dobijeni prah se mogao sačuvati na duže vreme. U današnje vreme je taj postupak zamenjen savremenom tehnologijom, koja osigurava punu vrednost prirodne snage aloe.

Lekovita Svojstva (drugi deo)

Drevni Grci i Rimljani su aloju smatrali eliksirom dugovečnosti, ali je malo njih znalo da razlikuje crvenkasto-žuti sok, koji se nalazi odmah ispod spoljašnje kore listova, od providnog gela koji se nalazi u bujnoj sredini. Nektar od aloe, koji se nalazi u pericikličnim ćelijama aloe, veoma je delotvoran u vezi žuči i želuca, deluje laksativno i dobro čisti creva. Uz sva ta dobra svojstva biljno meso je ipak najkorisniji deo biljke. Aloa gel zaustavlja krvarenje, smanjuje upale, umiruje i ima baktericidno, lekovito i fungicidno dejstvo. Efikasno uklanja svrab, smanjuje bol prilikom uboda insekata i deluje kao blag anestetik. Smanjuje temperaturu, ublažava opstipaciju, proširuje kapilare i pročišćava krv. U lečenju kožnih bolesti, Aloe vera gel odlično obnavlja tkivo kože, apsorbuje mrtve ćelije, vlaži suvu kožu i veoma se lako probija u dermis da bi razvio svoje dejstvo.

Gel iz listova i krema od Aloe vere koja se izrađuje od listova služi kao oblog za opekotine, ozlede i ubode od insekata.

U proteklih pola stoleća naučnici su obogatili već poznatu listu svojstava aloe novim saznanjima. Oralno uzimanje mesnatog tkiva Aloe vere pokazalo se kao izvrstan biološki regulator i stimulator imunog sistema. Nekoliko američkih lekara je postiglo izvrsne rezultate u lečenju raka i SIDE.

Lekovita Svojstva (prvi deo)

Prisetimo se da u tzv. razvijenim zemljama u službenoj javnoj upotrebi ne mogu da se upotrebljavaju novi lekovi ili proizvodi koji se zasnivaju na biljnom ekstraktu, ako njihove sastojke ne poznaje ili ne ispita legalna inspekcija. Prema tim pravilima se ispituje i Aloe vera, iako je svoju lekovitost dokazala već stotinama godina ranije, koriste je i lekari alternativne medicine i neizostavni je deo kolekcije svih stručnjaka koji se bave proučavanjem lekovitog bilja. Međutim, legalne vlasti je prihvataju samo ako prođe sva potrebna ispitivanja.

Ako uz ove prepreke koje su postavile legalne vlasti dodamo i nemilosrdnu borbu koja se krije iza golemih farmaceutskih kompanija, imaćemo jasniju sliku zašto finansijski interesi često nastoje da iz legalnog prometa potisnu ili obustave znatno jeftinije prirodne proizvode. Naravno, jedna takva biljka, koja može lako da se uzgaja u pustinji, na livadi, u bašti ili na terasi, i koja leči brojne ozlede i bolesti, prouzrokovaće veliku smetnju na kontrolisanom tržištu lekova!

Jedan od prvih proizvoda koji se pojavio na tržištu bio je prah dobijen sušenjem listova. U zemljama u kojima se proizvodio taj prah, kao lek se upotrebljavao i crvenkast sok ispod spoljašnje kore listova. Te proizvode još uvek pripremaju i upotrebljavaju na zapadno-indijskim ostrvima i u zemljama u razvoju. Trgovinu mesnatim tkivom aloe u širim razmerama, kao i njenu upotrebu za duže vreme omogućio je pronalazak procesa njene stabilizacije tek u šezdesetim godinama. Danas se najviše koristi stabilizovan gel od Aloe vere.

Konzervisanje

Svež, providni gel biljke Aloe veoma je kvarljiv. Na sobnoj temperaturi brzo oksidira i gubi svoja lekovita svojstva. Za nekoliko dana čak bi se i u frižideru pokvario. To je bio glavni razlog što su naučnici tražili neku pouzdanu metodu stabilizacije, kako bi gel mogao uspešno da se plasira na svetskom tržištu. Naučnici su tokom prvih pokušaja izložili mesnato tkivo biljke ultraviolentnom zračenju. Međutim, ubrzo su prestali sa tom metodom, jer su ustanovili da se promenila struktura kaše. Drugi su pokušali da zagreju kašu na 60 stepeni Celzijusa, dodali su joj hidrogen-peroksid i nakon toga su je pasterizovali. Ta metoda se takođe pokazala neuspešnom. Bilo je i onih koji su primenjivali metodu smrzavanja i sušenja. Rezultati su bili dobri, jer se činilo da je suva kaša očuvala svoja prvobitna svojstva. Neko novi naučnici su pokušavali da suše biljku na srednjim i visokim stepenima. Drugi su pokušavali sa zračenjem, ali ubrzo su prekinuli sa ovim metodama.

Nijedna od ovih metoda nije bila uspešna da očuva svojstva svežeg mesnatog tkiva biljke, posebno vtamine i enzime, dakle, najvažnije aktivne materije aloine kaše.

Bil Kots, osnivač američkog društva Aloe vera (AVA) uspeo je da pronađe tako delotvornu metodu konzervisanja, da se do današnjih dana može smatrati najboljom. Zasniva se na tome da se biljnom mesu, radi sprečavanja oksidacije, dodaje vitamin C (askorbinska kiselina), vitamin E (tokoferol) i sorbitol, i ta smeša se inkubiše u cisternama. Tačnim određivanjem temperature pri procesu, Bil Kots je uspeo da stvori takvu hemijsku reakciju, kojom se postiže uspešno konzervisanje.