Stari vek
Lekovita svojstva aloe poznata su još od starog veka. Iz tog perioda potiču mnogi verodostojni svedoci i legendarne priče. Prvi pisani izvori na glinenim pločama o terapijskoj upotrebi Aloe musabara potiču iz vremena sumerskog kralja Akada. Crteži biljke aloe nađeni su na posudama iz praistorijskog vremena. Među poznatim Ebersovim papirusima (15. vek pre Hrista) pronađena je egipatska knjiga lekova, koja između, otprilike 3000 godina starim lekovitim preparatima, spominje i alou. Kod Indijaca aloa je imala veoma važnu ulogu među tajnim biljkama Atharvavede. Već su je u Atharvavedi spominjali pod nazivom „tihi lekar“. I u Starom zavetu se mogu naći delovi koji upućuju na alou (Knjiga brojeva, Pesma nad pesmama). U Novom zavetu u Jevanđelju po Jovanu čitamo sledeće: „Dođe i Nikodim, koji je pre dolazio k Isusu noću i donese oko sto libara pomešane izmirne i aloje. Oni dakle uzeše telo Isusovo i obaviše ga zavojima, s mirisima kao što je običaj kod Judeja da ukopavaju.“ Tokom dugog perioda u kojem su Rimljani proganjali hrišćane, primoravali su ih da kao žrtvu rimskim bogovima pale tamjan. Kako bi izigrali ovu obavezu, pojedine hrišćanske zajednice, koje su pripadale starocrkvenoj zajednici (Edese), umesto službeno propisanog tamjana Aquilaire aglaoche (što znači „drveni deo aloe), palili su biblijski sveti tamjan pripreman od mešavine aloe, mirte i benzoina.
