U mnogim zemljama u kojima moderna medicinska nauka nije potisnula tradicionalno lečenje, aloa je ostala najvažnija lekovita biljka. Neki pridaju aloi čudesna odbrambena svojstva i svojstva biljke koja donosi sreću. Posle povratka sa hodočašća, muslimanski vernici su na vrata stavljali suve aloine listove. Sa tim su pokazivali da su bili na hodočašću. Beli Južnoafrikanci i pripadnici plemena Zulu alou su takođe smatrali lekovitom biljkom. Pustinjski narodi svoja tela i kosu prali su sapunom napravljenim od aloinog soka. To je njihovu kožu činilo sjajnom, a kosu bujnom.
Kerol Miler Kent u knjizi Aloe vera tvrdi da je, u svemirskom brodu koji je sleteo na Mesec 1969. godine, među ponesenim lekovima bila i krema na bazi aloe. Nakon dugotrajnih eksperimenata, ruski biolog Izrael Brekman dokazao je delotvornost aloe u terapiji nuklearno ozračenih. Brekman je za delotvornost aloe na organizam stvorio izraz „adaptogen“.
Vekovima je poznata legendarna aloa podsticala brojne naučnike da prouče njena lekovita svojstva i terapijsku delotvornost. Nasuprot predrasudama prema „leku za stare gospođe“, mora se priznati sa ne malo iznenađenja da aloine brojne legendarne zasluge nisu samo plod mašte. Štaviše, otkrili su još i nepoznate vrednosti ove čudesne lekovite biljke.
