Srednji Vek i Renesansa

Sledbenici salemske škole koji su se bavili proučavanjem medicinskih nauka, Konstantin Afrički i njegovi učenici, aloinim terapijskim prednostima pridavali su veliki značaj. U spomenutoj knjizi Roberta Dehlina pod nazivom „Doktor Aloe“ nalazi se pesma upućena toj čudesnoj biljci:

Isušuje ranu, osvežava telo

Na bolesnoj koži suzbija rak,

Čisti očni sekret,

Čisti glavu, začepljene uši i jezik, koji se ljušti.

Mučnom želucu vraća zdravlje.

Zaustavlja opadanje kose i životom ispunjava kosu.

Pomaže rad jetre i leči žuticu.

Tokom krstaških ratova borci koji su stizali sa zapada upoznali su snagu aloe. Muslimanski neprijatelji su je smatrali najvažnijim lekom. Tokom zapadnih osvajanja Arapi su uzgajali alou u Španiji. Aloino meso spašavalo je od bolesti i raznih drugih tegoba nastalih zbog slabe ishrane mornara sa broda Santa Marija, pa je to navelo Kolumba da biljku nazove „Lečnikom u saksiji za cveće“. Posle Kolumba, svaki španski brod je imao alou. Paracelzus, poznati lečnik renesanse, snagu aloe otkrio je u italijanskom Salernu, a kasnije tokom putovanja po Španiji i Portugaliji. U pismu koje je uputio Ambergnu, piše sledeće reči pohvale o aloi: „Tajanstvena i čudesna aloa čiji zlatni sok leči opekotine i trovanje krvi“. Uz to, prateći one koji su otkrili alou, španski i portugalski misionari isusovci uspeli su da uzgoje alou u Americi, Africi i na Dalekom istoku. Oni su dobro poznavali lekovita svojstva aloe. Pokršteni Indijanci su alou nazivali „Isusovo drvo“.

Afrika i Istok

Beduini Arapskog poluostrva i tuareški borci iz Sahare već odavno poznaju izuzetna svojstva aloe, koju su nazivali „ljiljanom pustinje“. Stanovnici Mesopotamije ulazna vrata su kitili listovima aloe kako bi sprečili da u njihove kuće uđe zlo. Za vreme epidemija i gladi, Parti i Skiti jeli su aloino meso. Ostrvo Sokotra u Indijskom okeanu već je u 5.-om veku pre Hrista bilo poznato po plantažama aloe. Trgovci sa ostrva su prodavali alou (Musabar) alo-hei čak u Kini. Usput su trgovali u Indiji, Maleziji i na Tibetu. Upoznavanje povoljnog dejstva aloe i konoplje bio je deo učenja Ismailćana. Prvi i najpoznatiji predstavnik sekte bio je Avicena, lekar i filozof, koji je Hasanu ibn al-Sabahu u poznatom delu „Starci sa planine“ bio inspiracija za vođu Braće ubojica. Učenje koje se odnosilo na „Sedam sabaja“ to jest na „Stazu znanja“, uključivalo je i obavezu postepenog obučavanja svih ministarstava, pomoću čega su majstori mogli da usvoje magične sile.

Ismailćani su alou koju su zajedno sa konopljom uzgajali oko alamutske tvrđave u severnoj Persiji, smatrali zaštitnim sredstvom, protivotrovom i eliksirom dugovečnosti. Veruje se da je tajna templarske dugovečnosti bio poznati „jerusalimski eliksir“, koji je bio pripremljen od aloinog mesa, kudelje i palminog vina. Osam vekova kasnije Dominik Lari, glavni lekar Napoleonove vojske, sa odličnim karakteristikama aloe sreo se kada je video kako je jedan marabut (muslimanski vojnik) lečio strašne rane svojih slugu. Posle toga je sabljom odrezao listove aloe i koristio ih je za lečenje „Velike vojske“. Odatle potiče izraz „sabrer l aloes“ (prema arhivima bolnice „Val de Grace“). Indijska ajurvedska medicinska nauka oduvek je cenila alou i smatrala je obaveznim delom zaliha lekova. Smatrali su je za svetu biljku, koristili su je u svetim ritualima i neke njene vrste su strogo čuvali. U današnjoj Indiji listove aloe koriste prilikom spaljivanja pokojnika kao simbole reinkarnacije i večnosti.

Grci I Rimljani

U starogrčkom carstvu aloe je bila simbol lepote, mira, sreće i zdravlja. Hipokrat spominje nekoliko lekovitih karakteristika aloe: rast kose, lečenje izraslina, ublažavanje dizenterije i želudačne tegobe. Tokom napada na Gazu (Palestina) Aleksandar Veliki 330. godine pre Hrista, ranjen je od neprijateljske strele. Osvajački pohod nastavio je preko libijske i egipatske pustinje, ali mu se rana inficirala i nikako nije zarasla. Kada se zaustavio u amonskoj oazi, proglasili su ga Zevsovim sinom. Njegov učitelj Aristotel poslao mu je sveštenika sa uljem od aloe sa ostrva Sokotre kraj obale današnjeg Jemena. Sveštenik je negovao Aleksandrovu ranu i ona je brzo zarasla. Veruje se da je Aristotel nagovorio Aleksandra Velikog da pokrene morsku ekspediciju da osvoji ostrvo Socotru da bi tako mogli da dođu do plantaža aloe. Verovali su da bi sok od aloe borce učinio neranjivima. Mnogi narodi Bliskog istoka verovali su da aloin sok povećava inteligenciju i besmrtnost. Feničani su sušili meso aloe izdvojeno iz listova, zamotali su prah aloe u kravlju kožu i prodavali ga na zapadu u grčkom i rimskom svetu. Tokom severnoafričkih punskih ratova i rimljani su otkrili lekovita svojstva aloe. Bili su začuđeni da kartažanski robovi aloin sok koriste za lečenje rana. U prvom veku Celzij, jedan od prvih rimskih lečnika, hvalio je osobine aloe.

Dioskor, koji je dugo vremena služio u rimskoj vojsci, u svom delu „De Materia Medica“ sa velikim oduševljenjem pisao je o brojnim lekovitim karakteristikama biljke aloe, među kojima naglašava sledeće: zaustavljanje krvarenja rana, lečenje otvorenih rana i ogrebotina, lečenje tumora i krvarenja. Tvrdio je da terapija mesom sveže biljke zaustavlja opadanje kose i leči očne infekcije. U svojoj čuvenoj knjizi, Plinije (23-79 g.n.e.) opisuje lečenje dizenterije: po njegovom mišljenju u debelo crevo treba uprskati aloin nektar.

Stari Egipat

Stari Egipat je bio poznat po očuvanju ženske mladosti i lepote. Faraoni su alou smatrali eliksirom dugovečnosti. Po starom običaju, na obredu sahrane žrtvovali su alou kao simbol dugovečnosti. Kako su alou sadili kraj puta do Doline kraljeva i oko piramida, faraone je ova biljka pratila i na drugi svet. Zadatak joj je bio da ih hrani i da ih leči na dugom putu večnosti. Kada je biljka procvetala, bio je to znak da je pokojnik stigao do krajnjeg cilja. I sveštenici su alou koristili tokom rituala sahranjivanja i mešali su je kao „besmrtnu biljku“ u balsam za očuvanje tela. Stari Egipćani su alou poštovali zbog svojih kozmetičkih svojstava. Prema legendi, Kleopatra je svoju prekrasnu kožu i oči mogla da zahvali preparatu, koji joj je nubijski rob pripremao od aloe i njim se redovno negovala. Veruje se da je kraljica Nefertete svoju neverovatnu lepotu održavala kupkom od mešavine aloinog biljnog mesa i magarećeg mleka.

Čudesna Istorija Aloe

Stari vek

Lekovita svojstva aloe poznata su još od starog veka. Iz tog perioda potiču mnogi verodostojni svedoci i legendarne priče. Prvi pisani izvori na glinenim pločama o terapijskoj upotrebi Aloe musabara potiču iz vremena sumerskog kralja Akada. Crteži biljke aloe nađeni su na posudama iz praistorijskog vremena. Među poznatim Ebersovim papirusima (15. vek pre Hrista) pronađena je egipatska knjiga lekova, koja između, otprilike 3000 godina starim lekovitim preparatima, spominje i alou. Kod Indijaca aloa je imala veoma važnu ulogu među tajnim biljkama Atharvavede. Već su je u Atharvavedi spominjali pod nazivom „tihi lekar“. I u Starom zavetu se mogu naći delovi koji upućuju na alou (Knjiga brojeva, Pesma nad pesmama). U Novom zavetu u Jevanđelju po Jovanu čitamo sledeće: „Dođe i Nikodim, koji je pre dolazio k Isusu noću i donese oko sto libara pomešane izmirne i aloje. Oni dakle uzeše telo Isusovo i obaviše ga zavojima, s mirisima kao što je običaj kod Judeja da ukopavaju.“ Tokom dugog perioda u kojem su Rimljani proganjali hrišćane, primoravali su ih da kao žrtvu rimskim bogovima pale tamjan. Kako bi izigrali ovu obavezu, pojedine hrišćanske zajednice, koje su pripadale starocrkvenoj zajednici (Edese), umesto službeno propisanog tamjana Aquilaire aglaoche (što znači „drveni deo aloe), palili su biblijski sveti tamjan pripreman od mešavine aloe, mirte i benzoina.

Priznanje I Slava

Aloe vera je poznata po svojim svojstvima na svih pet kontinenata. Evropljani su je upotrebljavali u obliku suvog, gorkog gela kao laksativ i sredstvo protiv glista. Nažalost, nisu razvili metode stabilizacije i čuvanja svežeg gela. Danas je dokazano da stabilizovan gel iz svežih listova leči povrede koje nam se mogu svaki dan dogoditi, kao što su opekotine, posekotine, ujed insekata, smetnje u varenju, ekcem itd. Gel je poznat kao odlično sredstvo za zarastanje rana, a kada ga u tečnom obliku popijete kao dodatak ishrani, može da deluje povoljno na ceo organizam.

Mnogi atletičari alou koriste u terapiji istegnuća i upale mišića, ali je za terapiju ozleda koriste i drugi sportisti. Neki piju alou za podsticanje psihofizičkih sposobnosti i za postizanje dobrih sportskih rezultata, jer se to na doping kontroli ne primećuje. Žene je rado koriste u kremama za podmlađivanje, u maskama za lice, šamponima, regeneratorima za kosu itd. Neki tvrde da je aloe najbolje sredstvo za osnovno lečenje hepatitisa, astme, lepre i drugih kožnih bolesti. Ukratko, to je biljka za prvu pomoć.

Mali Eksperiment

Kako bismo se uverili da biljka zaista ima neverovatnu sposobnost preživljavanja, napravimo jedan mali eksperiment. Odsecimo list aloe blizu korena. Odmah možemo da vidimo da se na rezu pojavi biljni sok. Za nekoliko minuta taj sok prestaje da curi, a na površini reza se za nekoliko minuta stvara novo tkivo. Biljka leči samu sebe! Ponovimo eksperiment na listu koji smo pre deset dana odrezali i čuvali u frižideru. Kada ga posečemo, možemo da vidimo da će biljka ponovo izlečiti samu sebe, pošto dolazi do regenerirajućeg procesa. Aloa isčupana iz tla zajedno sa korenjem, ostavljena na suncu mesec dana, preživeće bez ikakvih oštećenja.

Aloe Vera, Zdravlje I Lekovita Biljka, Kakva Je To Biljka?

Po botaničkom opisu, aloe spada u porodicu ljiljana, ustvari među kriptosemenjaške cvetnice. U porodicu ljiljana ubrajamo razne biljne vrste sa mnogo ulja i soka, na primer luk. Cvetovi aloe niču na jednoj ili više dugačkih peteljki. Cvet liči na sitnu malu trubu, a boja mu može biti od zelenkasto-bele, žute sve do narandžaste i crvene. Dugački, debeli listovi sa obe strane su obrubljeni bodljama i stvaraju rozetu od baze cvetova. Biljni sok iz lišća u obliku želatina sadrži parenhim, čije stanice imaju spužvastu građu zbog zadržavanja vode koju je korenje i lišće prethodno profiltriralo. U složenom procesu (metabolizmu) stvara se gorak, proziran želatinski sok, to jest gel. Taj gel se veoma ceni zbog svojih lekovitih svojstava. Aloe se razmnožava na dva načina. Ptice i insekti raznose seme cveća a sa dna kratkog stabla niču mlade biljke. Aloe i njena lekovita svojstva su već odavno poznata. Previše oduševljeni ljubitelji je čak smatraju čudotvornom biljkom. Naziv potiče od grčkog „aloe“ (na arapskom „aloeh“, na kineskom „alo-hei“). Aloe ne treba da pomešamo sa agavom, sa kojom ima mnogo sličnosti, ali ona spada u porodicu amarilisa. U svetu postoji oko 300 vrsta aloe, a svake godine se otkriva neka nova vrsta. Među njima mogu da se nađu sitne biljke visoke samo nekoliko centimetara ali i visoke nekoliko dsetina metara. Međutim, samo neke vrste imaju lekovito dejstvo. U medicini najčešće se koristi Aloe vera. Među ove vrste ubrajamo sokotransku alou (Aloe succotrina), kapsku alou (Aloe africana), zatim Aloe saponaria, Aloe sinensis, Aloe arborescens, Aloe natal kao i Aloe ferox., koja za razliku od drugih iz iste porodice, ima oštre bodlje.

Aloe raste u tropskim i suptropskim područjima. Do pojave sintetičkih materijala neke vrste su se koristile za izradu konopca, bile su osnovna sirovina za izradu priridnih, čvrstih i na morsku vodu otpornih užadi. I danas se često koristi kao prirodna sirovina, na primer u izradi otpornih vlakana za proizvodnju čvrstih tepiha i tkanina.Aloe ferox i Aloe saponaria često se koriste u Japanu. Aloe arborescens je biljka koju proučavaju i ruski naučnici. Aloe ekscelsa, koja raste u Zimbabveu ima stablo duže od deset metara. Međutim, Aloe vera sa mesnatim listovima koju je opisao Line osnovna je sirovina za kozmetičke proizvode i ima lekovita svojstva u lečenju raznih bolesti i povreda. Da li se može široka primena i brzo širenje upotrebe aloe u paramedicinske svrhe proteklih godina pripisati samo trenutnom talasu ili je to rezultat poznatih i neotkrivenih svojstava Aloe vere? Uprkos proučavanjima te neobične, tajanstvene biljke tokom istorije, moramo priznati da ona još uvek ima neotkrivene osobine, koje je spremna podeliti sa nama.

Aloe Vera

Biljka koju je Line nazvao Aloe vera, Miler Aloe barbadensis, a Lamark Aloe vulgaris, u stvari je ista biljka. Njen službeni botanički naziv je Aloe barbadensis, dok je u svakodnevnom govoru prihvaćena kao Aloe vera. Na žalost, još uvek postoje nesporazumi između Lineovog i Milerovg opisa i vrste ove biljke. U stvarnosti su Aloe vera i Aloe barbadensis ista biljka. Bliži opisi će razjasniti neke nesporazume. Livadska Aloe vera dostiže visinu od 60 do 90 cm. Listovi su dugački 40-50 cm, široki 6-10 cm, po čijim rubovima raste sitno bodljikavo trnje. Kora sadrži zaštitni sloj koji filtrira vazduh i vodu. Ispod tog sloja nalazi se celulozno kožnato tkivo koje je pokriveno kalcijum oksalatnim kristalima i pericikličkim ćelijama sa žutocrvenim sokom. Taj sok sa laksativnim osobinama naziva se krvlju aloe. Na kraju, toj trostrukoj biljnoj zaštiti pripada i parenhim koji nakon mesa biljke (gela i soka) čini najvažniji deo. Naravno, kvalitet tog biljnog mesa zavisi i od okoline gde rastu pojedine biljke, na primer od kvaliteta tla, klime kao i od odgovarajuće nege.

Aloe Vera, Biljka Koja Neguje I Rešava Zdravstvene Izazove

Istorija biljke Aloe Vera nas oduševljava. Njena divlja elegancija i terapijske osobine su zaista legendarne. Mnoge drevne civilizacije su je poštovale kao Božanstvo. U starom Egiptu aloa je bila biljka čija je krv omogućavala lepotu, zdravlje i večnost. Koristili su je pri raznim ritualima balzamovanja, a faraone je pratila u drugi svet. Kineskim carevima lekovito trnje listova predstavljalo je svete nokte boginja. Američki Indijanci su alou ubrajali u šesnaest biljaka, koja su poštovana kao Božanstva. Nomadi afričkih pustinja su je zvali ljiljanom pustinje. U Severnoj Americi nazivaju je „tihi lečnik“ ili „doktor aloe“. Rusi je poštuju kao „eliksir dugovečnosti“. Ovaj blog se ne bi trebao smatrati iscrpljujućom studijom o odlikama i snazi aloe. Današnja istraživanja su dokazala mnoga njena svojstva, ali je sigurno da ona u sebi sadrži još mnogo neotkrivenih tajni. Ova lekovita biljka je čovekov prijatelj i trebalo bi je upoređivati sa prehrambenim biljkama kao što su pšenica ili masline. Danas u Sjedinjenim Američkim Državama, Japanu, Rusiji i Kini biljku aloe proučavaju mnogi oduševljeni stručnjaci i sledbenici. U Francuskoj, prvoj evropskog državi u gde su prepoznali lekovitost aloe, još uvek nisu dopustili ozbiljna naučna istraživanja na tu temu, zbog medicinske ograničenosti.